Unutar sekcije Kempo u sklopu SUBOS-a treniraju se tradicionalne borilačke vještine. Trening obuhvaća kombinaciju tri osnovne borilačke vještine (Tradicionalni Jujutsu, Shorin Kempo i Kenjutsu) uz elemente iz drugih borilačkih vještina. Voditelj sekcije je majstor, renshi Dinko Batur, nositelj 3. dan Jujutsu i 4. dan Kempo.
Termini treninga kempa prikazani su u rasporedu. Cure i dečki treniraju u istoj grupi.
Za početak, dobra volja, dres i majica. Kasnije će vam trebati kimono.
Nakon prvog treninga, ako vam se bude sviđalo, potrebno je ispuniti i u uredu predati upisni list.
Shorin Kempo
Kempo je jedna od najstarijih borilačkih vještina koja vuče korijene iz Indije. Preko Kine došla je na japansko otočje, točnije otok Okinawu, gdje je dobila ime Shorin Kempo (Ken - u prijevodu šaka i Po - u prijevodu put, cilj ili način, zajedno tvore Kempo - put, način ili zakon tvrde šake tj. "šakanje"), te je postala okosnica za daljnji razvoj ostalih ratničkih vještina.
Moderni Kempo, naziva Shorin ji kempo, nastao je u Japanu nakon 2. svjetskog rata, a osnovao ga je Michiomi Nakano, Doshin So. Služeći u japanskoj vladi, Doshin So ovladao je tradicionalnim Jujutsu-om i Aikijutsu-om, a tijekom 2. svjetskog rata živio je i radio u Kini, gdje se upoznao sa Šaolinskim Kung Fu-om, te je po povratku u Japan ujedinio te borilačke vještine pod imenom Shorin ji kempo (Kempo hrama Šaolin). Kempo su u Hrvatsku donijeli naši majstori koji su tu vještinu uvježbavali u inozemstvu. Jedan od njih je i majstor (hanshi) Miran Škerl, nositelj 8. dan-a i glavni instruktor za ovaj dio Europe.
Kempo obuhvaća udarce rukama i nogama, blokade, držanja i gušenja, poluge, rušenja i bacanja, borba na podu, korištenje nekih oružja i drugo.
Jujutsu
Jujutsu (Ju - u prijevodu nježnost, fleksibilnost, mekoća, popustljivost i Jutsu - umijeće, vještina, daju naziv nježna ili mekana vještina) izvoran je naziv za japanske stilove borilačkih vještina koji su donekle poznati u svijetu kao sportske vještine (Judo, „Brazilski jiu jitsu“). Ipak, Jujutsu je u svojoj srži vještina čisto vojničkog karaktera koja poučava učinkovite tehnike napada i obrane te nema nikakve veze sa sportom. Kao takva vještina počela se razvijati u feudalnom Japanu, a tehniku su tijekom građanskih ratova u srednjem vijeku usavršili samuraji testirajući usvojene tehnike na bojnom polju.
Školu Kokusai jujutsu ryu (alternativno, Bankoku jujutsu ryu ili Koku ryu jujutsu) osnovao je majstor (soshi) Kam Hok Hoe koji je dosegao najvišu razinu u Bankoku Jujutsu u 31. godini. Svoje je tehnike testirao u uličnim borbama i postao legenda diljem Azije. U Hrvatsku ju je iz Australije donio majstor (shihan) Stjepan Grbavac, nositelj 7. dana-a.
Jujutsu obuhvaća tehnike kružnih pokreta, hvatova, poluga, bacanja, rušenja, gušenja i preusmjeravanja protivnikove težine i sile, a manju pažnju daje udarcima koji su se pokazali neučinkovitima u borbi između oklopljenih samuraja.
Kenjutsu
Pojam Kenjutsu dolazi od riječi Ken - mač, sječivo, i od riječi Jutsu - umijeće, vještina. Označava vještinu upotrebe japanskog mača (katane) koja je osmišljena za pripremu samuraja za borbu. Vještina se javlja u Heian razdoblju (794. - 1185. g.) kad je osmišljen mač s jednom oštricom, blago zakrivljen na kraju i prilagođen za rezanje i sječenje. Zbog krvavih građanskih ratova, potreba za dobrom i uvježbanom vojskom tijekom kasnog Kamakura razdoblja (1192. - 1333. g.) povećala je borbenu disciplinu škola mača i uzrokovala procvat ratničkih vještina.
U sklopu sekcije Kempo učimo tehnike iz Tenshin shoden katori shinto škole (ryu), čiji je osnivač Choisai Iizasa Ieano, samuraj plemićkog podrijetla rođen 1387. g. u prefekturi Chiba u blizini Tokija, gdje se i danas nalazi njegov grob. Prvi majstor u Hrvatskoj je majstor-učitelj (hanshi) Miran Škerl, 6. dan Kenjutsu i ravnatelj (soke) škole "IBF – Independent Bujutsu Federation – Gakushuin".
Svrha i cilj vještine danas je izučavanje tehnika, tradicionalne praktičnosti i mogućnosti primjene u realnoj borbi. Zbog opasnih i složenih tehnika i oružja, slobodni sparing rijetko se koristi i iz tog razloga nema ni sportsku inačicu.
Zahtijeva se posebno pažljiv odnos prema strunjačama. Odnos u maniri dobrog gospodara. Na strunjače se ne ide u obući. Strunjače se ne vuku po podu. Strunjače se prenose na način da se ne savijaju. Najjednostavnije i najsigurnije je da jednu strunjaču nose dvije osobe, dakle u paru, ali obavezno na način da je strunjača prilikom nošenja OKOMITA, jer ako je vodoravna onda se savija i dolazi do pucanja.
Nakon treninga strunjače se moraju uredno i lijepo složiti na predviđena mjesta. Predviđena mjesta označena su uputama u dvorani.
Ako vidiš nekoga da se ne pridržava ovih pravila - obavezno ga upozori!
